Knjiga podijeljena u tri različite, no istovremeno isprepletene, priče. Prva su događaji u Moskvi, koji uključuju 'pustolovine' izazvane dolaskom sotonskih posjetitelja, druga obuhvaća događaje vezane za raspeće Yeshue Ha-Notsrija tj. Isusa Krista (1.st., Yershalaim) i treća je o ljubavnoj priči Majstora i Margarite. Sve tri priče obuhvaćaju razdoblje od srijede do noći između subote i nedjelje, tokom Svetog tjedna (tj. Uskršnjeg tjedna).
Roman o zgodnom, mladom i ambicioznom Julienu Sorelu koji je odlučan u svom naumu da se izdigne iznad svog skromnog podrijetla i učini nešto sa svojim životom - prihvaćajući licemjerje po kojem društvo funkcionira. Julien na kraju počini zločin iz strasti - principa - ludila koji ga dovede do njegova tragičnog kraja. Crveno i Crno je živopisna, satirična slika Francuske nakon Waterloo-a, protkane korupcijom, pohlepom i dosadom. Kompleksan portret Juliena, čija su makijavelistička promišljanja zakinuta njegovim vlastitim osjećajima, čini ga Stendhalovim najboljim likom i jednim od najbolje opisanih i najkompleksnijih likova europske književnosti. (<= ovu knjigu toliko volim da sam je morala kupiti i na izvornom, francuskom, jeziku iako na francuskom znam samo brojat do deset :facepalm:).
"Whenever you feel like criticizing anyone, just remember that all the people in this world haven't had the advantages that you had." - prva rečenica u knjizi (dobro, tehnički je druga) i jedna od najboljih početaka romana ikada (uz Nabokovu Lolitu - vidi pod broj 4. ove liste). Radnja Velikog Gatsbyja događa se 1922. godine, tijekom burnih dvadesetih, vremena prosperiteta u SAD-u nakon WWI. Ovaj roman se smatra Fitzgeraldovim najboljim djelom i na široko je smatran Velikim američkim djelom i drugim najboljim romanom na engleskom jeziku 20. stoljeća i književnim klasikom koji je obuhvatio esenciju jedne ere. (<= ova knjiga me na prvu privukla dok sam čitala Azar Nafisi - Lolita u Teheranu u kojoj se Gatsby puno puta spominje...nota bene: pročitajte Lolitu u Teheranu...)
"Lolita, light of my life, fire of my loins. My sin, my soul. Lo-lee-ta: the tip of the tongue taking a trip of three steps down the palate to tap, at three, on the teeth. Lo. Lee. Ta. She was Lo, plain Lo, in the morning, standing four feet ten in one sock. She was Lola in slacks. She was Dolly at school. She was Dolores on the dotted line. But in my arms she was always Lolita."
"Lolita je roman ruskog pisca Vladimira Nabokova, napisan za vrijeme njegovog boravka u Sjedinjenim Američkim Državama 1955. godine. To je intrigantna i šokantna priča o četrdesetogodišnjem pedofilu Humbertu koji iskorištava dvanaestogodišnju djevojčicu Dolores Haze. No, mala Lolita je zapravo jako napredna i iskusna za svoje godine; Humbert joj nije prvi ljubavnik... Kao što pisac navodi u predgovoru, knjiga se ne smije prvenstveno čitati u društveno-moralnom kontekstu, već prije svega u književno-alegorijskom. Naljepša karakteristika ovog romana, ujedino i jedan od razloga njegove univerzalnosti, jest izvanredna i čarobna proza. Kritika ovaj put nije bez razloga kratka i neutralna. Lolitu je tesko opisati, Lolitu treba doživjeti (znam da ova fraza zvuči otrcano, ali je trenutno jedina koja mi pada na pamet). Još jedna mala napomena- ne gledajte na Lolitu kao ispovjest jednog perverznog pedofila; otvorite um i prepoznajte ljepotu jezika, metafore i alegorije, jer su upravo ovi elementi ono što čine ovaj roman posebnim. Modern Library 1998 godine sastavlja listu od 100 najboljih knjiga 20 stoljeća; Lolita zauzima četvrto mjesto."
(izvor jer mi riječi o ovom romanu jednostavno ne dolaze).
Ako koje knjige mogu nazvati izrazito morbidnima, to bi bile ove dvije. Obje kao glavne likove imaju djecu (točnije dječake - prva njih više u rasponu godina od nekih 3-4 do 13-14), a druga samo četvoricu od nekih 11-12).
Gospodar muha (imate i film po toj knjizi..ako želite gledati kakva čudovišta klinci mogu postati, samo dajte..ja odbijam to gledat) je najdraža knjiga Stephena Kinga i razlog zbog kojeg je počeo pisati horor priče i romane. Tu knjigu sam po prvi puta pročitala pred malo manje od 2 godine, u niti 4 dana dok sam bila u Londonu (čitala sam je u vožnjama metroom, od hotela do grada i natrag). Malo je reć da je bolesna.
Pjesme mrtvih klinaca sam jednom davno (pred barem 13-14 godina) posudila u Gradskoj knjižnici i, nakon što sam je pročitala, imala noćne more mjesecima.
Niti jedan od ova dva romana se ne može smatrati hororom (mislim da uopće ne spadaju u taj žanr) jer to nisu. Ono što mogu sa sigurnošću reći je to da i jedna i druga prikazuju djecu kao ne tako nevina bića koja se mogu pretvoriti u monstrume kada su a) prepuštena sama sebi ili b) pod utjecajem jedne odrasle osobe koja je, blago rečeno, manijak.
0 komentari:
Novi komentari nisu dopušteni.