Tutorial, pt. 1 : Kako postati "severely obese"?

Fun fact of the day: 

Čitala sinoć prije spavanja "Maglu" Stephena Kinga, a jutrošnji pogled kroz prozor me gotovo uvjerio da sam upala u tu priču. Sve je bilo tu, osim čudovišta.

 Iako, nije mi baš bilo svejedno izlazit iz kuće. 

Music theme of the day: 

(žena pjeva čudesno..to je jedino što mogu reći)

Kao što je najavljeno u zadnjem postu, današnja super tema će biti moj ne-tako-dugotrajan put od glupe 21-godišnjakinje koja misli da je debela, do actually ozbiljno pretile 24-godišnjakinje koja nikako da se natjera da te proklete kile napokon i skine.

I da, na to da baš danas pišem o tome me ponukao post drage Eye koja je to prošla pred dosta godina (Eye, opet ponavljam: Divim ti se!).

Da odmah razjasnim jednu stvar, razlomit ću ovo u dva posta jer mi se neda pisati romane sad. Ovo je vrlo osobno svjedočanstvo i ako se nekome neda čitati, ne mora. Ozbiljno. Mislim, ne morate čitati ništa što ja tu pišem, al ono. Tu će biti napisane mnoge stvari koje većina meni jako bliskih ljudi ne zna i za koje je možda bolje da ne znaju, i možda se s mnogim stvarima koje ću napisati većina neće slagati ili će misliti da pretjerujem, ali moja potreba da to sve napišem je jača od svega toga. Tako da, ako nemate živaca za bljuvotine jednog vrlo nestabilnog uma kao što je moj, TU sad stanite sa čitanjem. Hvala.

Voljela bih da mogu reći da sam se jednostavno udebljala jer sam puno jela. Istina je ta da su moji kilogrami došli zbog puno ozbiljnijih i teže rješivih razloga nego što je razlog "puno jedem". 

Nikada nisam bila mršava. Dapače, cijeli život sam mislila da sam debela. Ne sjećam se vremena kada nisam bila opterećena svojim kilama. Iako za to nije bilo apsolutno nikakve potrebe (i da..da se mogu vratiti u prošlost, vratila bi se u 4. srednje i išamarala samu sebe na mrtvo ime...jer sam to zaslužila i jer sam bila glupa).

No to ne mogu napraviti i zato sada imam to što imam.

Uglavnom...sve je krenulo u kasno ljeto 2009. godine kada sam pretrpjela moždani udar i malo nakon toga dvije operacije srca (za pojašnjenje svega toga, klik na link).

Ogromna se većina ljudi, nakon što se dogodi nešto izrazito ružno i/ili ozbiljno njima ili nekome od njima dragih osoba, zarekne da više neće razbijati glavu glupostima i da će se fokusirati na one "prave i vrijedne" stvari u životu. Ja to nisam napravila. Ja sam, s druge strane, spontano zaključila "kog vraga se ja trudim i pazim na sebe i šta sve ne, samo da bi me tri glupe rupe skoro ubile ili doživotno upropastile". I tako sam odustala. Ne od života per se, ali sam odustala od borbe i nastojanja da postanem osoba kojoj ću se sama diviti. Samoubojstvo mi nikada nije bilo ni na kraj pameti (toliko mi je pameti ipak bilo ostalo), ali sve drugo sam zapustila. Prestala sam izlaziti van, faks sam zanemarila gotovo u potpunosti (ipak, dovoljno sam pazila na to da još uvijek nisam izgubila pravo studiranja), okružila sam se doslovno s 3-4 ljudi i živjela svoj život jedino kako sam znala u tim trenucima. Knjige-kava-hrana. 

I onda se pojavila osoba za koju, sada, bez sekunde razmišljanja (vjerujte mi, razmišljala sam o tome dugo i puno) mogu nazvati ljubavlju svog života i s kojom bi, opet bez razmišljanja, mogla ostati cijeli svoj život. Ma i duže od toga. (ima ona pjesma iz glupog filma s jako patetičnom rečenicom koja se više manje uklapa u moje viđenje ove veze: i've loved you for a thousand years, i'll love you for a thousand more).

I sad bi čovjek pomislio da me je potpora (ta divna ogromna potpora koju od njega primam) trebala vratiti 'natrag'. E, sad dolazimo do drugog zajeba (prvi zajeb je operacija, jel). S tom potporom je L. meni napravio medvjeđu uslugu. Jer, gle sad, ako postoji osoba koja te može toliko voljeti, kojoj bez obzira na kile možeš biti i privlačna i lijepa, what's the point of trying? Mislim, čemu? On mene voli svejedno, a to što sam JA nesretna zbog toga nema veze. Ko me j*. Ionako je bitno da NJEMU budem lijepa. 

I sad ću, iako sam zadrti agnostik, licemjerno reći: "BOŽE, KAKO SAM GLUPA BILA!"

A ja mislila da sam jedna mlada, sofisticirana žena. My ass. Bila sam jednako glupa kao i sve one koje dopuštaju da ih se gleda kao komad mesa i kojima to čak i prija.

Uglavnom,  zapustila sam se još više. I kilogrami su krenuli na gore. Prije nego sam se uopće uspjela okrenuti, imala sam 106 kg, 22 godine i ogroman teret na leđima kojeg se još uvijek nisam uspjela riješiti.

No o tome nekom drugom prilikom :)

Žao mi je što opet ne pišem o kozmetici. Vratit ću se ja na to, bez brige. Ako niš, s novim NEW IN-om (tko će dočekat dolazak Illamasquinog paketa!!! :O) i recenzijom Clay Golema od Introvert Cosmetics.

Dotad, ostajte mi pametne, lijepe i drage kao što jeste. 

:*

Morana

p.s. za kraj nešto čemu se uvijek nasmijem do suza